U pustinji muževnosti ugledala sam oazu...Kad sam naišla na nju, stala sam zbunjeno. Nisam znala da li je fatamorgana ili je opipljiva. Bila sam u dugoj haljini, crnoj, sa rol kragnom, haljini koja je pokrivala sve osim kontura da se tu negdje krije žena. Nazirali su se kukovi, ramena, grudi, ali se sve stapalo u materijal i boju. Kosa mi je bila duga i crna, ženstvena, ali ipak bez posebnog oblika. Oči srneće, radoznale, ali sa dovoljno straha da pobjegnu na prvi trzaj lišća. Onda sam zakoračila. I oaza je ostala na mjestu. Nije ustuknula i nije se pretvorila u nestvarne obrise. Jedan korak, drugi... Našla sam se usred mira i boja koji se nisu mijenjali. I tako sam stajala tu, na samom početku, posmatrajući. Nisam znala sta me čeka sa drugim korakom, ali ipak sam osjećala potrebu da krenem, da zakoračim dublje. Svježina koja me je pomilovala, dala mi je sigurnost povjerenja. Dodirnula sam jedan list, koji se nadvijao nada mnom i počela da shvatam da je stvaran. Polako, jos uvijek sa očima srne, povlačila sam prste po zelenoj površini, koja je i dalje stajala tu, nemajući namjeru da nestane. Onda sam krenula dalje. Lagano, rol kragna na mom vratu počela je da nestaje.. Sa svakim korakom, haljina se skraćivala po centimetar, a crna boja se mijenjala u teget-plavu. Oaza je imala beskrajno mnogo detalja koji su me privukli. Svaki detalj je stajao sam za sebe, u nekom neodređenom šarmu i stamenosti, a ipak zagonetan i neuhvatljiv. Čitava oaza me posmatrala. Posmatrala sam i ja nju, dok mi je ulivala sigurnost da se opustim i istražujem. Povjetarac koji me milovao je polako sklonio moje rukave, a teget plava se prelivala u tamno zelenu, a zatim i ljubičastu...Moja kosa je počela da se izvija i poprima drugačiji oblik. Naišla sam na izvor bistre vode, ali nisam odmah bila sigurna da li mogu da je pijem. Dodirnula sam je, a moja, sada već mnogo kraća haljina, počela je da se odvaja i pokazuje struk i pupak. Otvarala se i u dekolteu, dok se kosa polako prelamala u valove. Tu smo bili samo nas dvoje. Oaza koja me prihvata i koja je gubila svoju nestvarnost i postajala sve familijarnija i ja, čije su se oči pretvarale u oči mladunčeta lavice. Mladunčeta koje je jos uvijek nevino i pomalo zbunjeno, ali koje ima u sebi samopoudanje i sigurnost prirode u kojoj se nalazi. Oči koje znaju kako miriše lišće kojim je okruženo, kako dodiruje trava, koje se boje smjenjuju u potoku... i medju kojima se osjeća sasvim zaštićeno, a ipak samosvjesno i nezavisno. A onda je na meni ostao samo mali materijal koji je pokrivao one dijelove tijela oko kojih se stavlja zid, čak i kad dodjemo do ivice potpune otvorenosti. Oaza se nije mijenjala. I dalje je davala svu svježinu, svu ljepotu i sigurnost. Njena naklonjenost se igrala sa mojom kosom koja je bivala sve lepršastija. A onda su nestale i te male krpice, ostaci nekadašnje duge haljine, i ja sam se zbunjeno pokrila rukama. Drveće i lišće, voda i svježina polako su uzele te moje ruke i pokazale da nemam čega da se bojim. Ionako su me znale. Znale su svaki dio moga tijela, svaku nepravilnost, svaku poru i liniju, svaku tačkicu i mladež... I sve je bilo u redu. Bila sam poznata u 
svoj svojoj nesavršenosti, a nije bilo razloga za strah. Mogla sam da budem gola, mogla sam da se opustim i uživam u svemu onome što jesam, i u bojama i oblicima kojima sam okružena. Nisam morala da sakrivam ni jedan dio sebe. Primijetila sam da postajem sve ljepša i da se svaka nepravilnost polako ispravlja. Koža mi je postajala sve glađa i sjajnija, mekša, a konture i oblici su se savršeno uklapali jedni u druge... Moje tijelo je bivalo sve ženstvenije, sa svim aspektima koji su potencijalno sadržavali sve obline i nježnost žena od postanka svijeta, mjerila vrijednosti svih postojećih vremena. A onda sam primijetila da cijela oaza ima muško lice, sa očima koje su mi se smiješile.
I tako smo sjeli, gola ja i oaza sa muskim licem i očima koje se smiješe i uživali u pogledu i mislima, svjesni da tako možemo sjediti unedogled, bez straha od konvencija koje ovdje, u ovom prostoru, nisu postojale...
