Dječija vjera suočena sa smrću

Kad sam imala 13 godina, imala sam tesku i vrlo ozbiljnu operaciju na mozgu (Sad vam je sve jasno, jel da? Hahahaha) Da je nisam imala tad kad sam je imala, vjerovatno sad ne biste ovo čitali, niti biste imali pojma ko sam 😀

Nisam imala nikakve smetnje nikad, a doktori su nakon operacije rekli da "nikad u životu nisu tako nešto vidjeli" 😀

Nisam se apsolutno ničega bojala, jer je mama bila tu. I kad nije mogla da bude u bolnici, znala sam da je negdje u tom gradu i da me „čuva“. Nisam se plašila ni smrti. Znala sam da „idem negdje gdje sam bila prije nego što sam se rodila“ i često sam, vezano za smrt, imala u glavi sliku kako gledam planetu iz kosmosa a neki jak, lijep i utjesan glas mi kaze: „Ides dole da nesto zavrsis, pa ćes da se vratis k meni“. Tako da sam pred samu operaciju tjesila zabrinutu mamu i zamolila je da mi obeća da, ako se ne probudim, obavezno nazove jednog Sašu M. – koji mi je bio simpatija godinama u osnovnoj a bio je razred više od mene, pa bih se ja onesvješćivala od sreće ako mi samo „Zdravo“ kaže – i da mu kaže da sam ga voljela do kraja života 😀

Mama mi je, suzdržavajući suze, to obećala i ja sam bila mirna. Jedino me brinulo ko mi je anesteziolog i da se ne probudim za vrijeme operacije, a sve ostalo mi je bilo zabavno i bila sam bezbrižna.

U bolnici sam morala da ostanem mjesec dana prije operacije, da čuvam mjesto, ali sam zabavljala cijeli odjel šalama, igrali smo karte, donosila sam onima koji nisu mogli da ustanu ako im nešto treba, družila sam se sa svima i dopraćala jedne, ispraćala druge....

 

Nakon operacije, koja je trajala oko deset sati, sam primala jake praškove protiv bolova i za spavanje (garant neki morfij, haha), jer me glava užasno boljela, a nisam smjela da mrdnem iz kreveta, čak ni da sjednem na krevet, jos oko mjesec dana...

 

Čim sam se probudila, ugledala sam mamu, kilavo se nasmijesila, od anestezije i ponovo zaspala. Kad sam se ponovo probudila, bilo je veče, nje nije bilo jer je satima sjedila pored mene koja sam spavala i morali su da je zamole da ode i odmori se, ali su tu bili drugi koji su se skupili u moju sobu da gledaju tv (koji je imala zena koja je bila sa mnom u sobi). Ja sam iste sekunde, zaplićući jezikom i jedva otvarajući usta, ispričala neki vic, dok su ostali mislili da nesto buncam, jer im nije bilo jasno kako taj neko nakon TAKVE operacije priča viceve!

 

 

Imala sam brdo raje, dopraćala ih i ispraćala, a sve sam zabavljala s tom ruskom kapom koju sam nosila jos mjesec dana nakon sto sam izasla iz bolnice....nisam se brinula NI ZA STA.

Nisam se brinula ni da li ću se probuditi nakon operacije (samo da se ne probudim U TOKU operacije, hahaha..a na kraju se i to desilo), ni kako će ta „rupa“ u kostima zarasti, ni da li će bolovi proći, kakav će mi biti život....

 

Vjerovala sam doktoru Tajsiću po kojeg su često dolazili helikopterom na krov bolnice da ga voze da operise u Švajcarskoj, imala sam osjećaj da smo bliski, ipak je to bio neko ko mi je čeprkao po mozgu, koliko blizi mozes biti? 😄

 

Vjerovala sam mami, njemu i „nekome“ ko me čuva odozgo...znala sam gdje idem i ako se ne probudim. I sve mi je bilo zabavno i bezbrizno, pa čak i ti nesnosni bolovi danima nakon operacije – jer su tu bile sestre kojima sam vjerovala i koje su znale kad šta smijem da popijem.

E, o tome sam razmisljala noćas u tri kad sam se iznenada probudila – objektivno, bilo je mnogo stvari za brigu. Ali, sve sam ovo napisala, za nekog ko čita, a ko ZNA o ČEMU pričam, haha, da bih nas podsjetila da je Isus rekao: „AKO NE BUDETE KAO DJECA, NEĆETE UĆI U CARSTVO NEBESKO“.

On je rekao i „Kao što mati nekoga tješi, tako ću ja vas tješiti na koljenima“, kao i da će izbaviti onog koji mu vjeruje, „jer se pouzdao u mene“...

On je naš roditelj, naš „doktor Tajsić“, naš medicinar, naša sigurnost i utjeha....a MI treba da budemo kao djeca i da imamo stav i pouzdanje kao ja sa 13 godina u toj užasnoj bolnici punoj bubašvaba...