Pljuvanje ne znači uvijek ono što pljuvanje po difoltu podrazumijeva :)

Njoj je oko 10 godina, njemu oko 8. Zive u istoj zgradi, on u prizemlju. Riđ je i kovrdžav, s pjegicama i za nju je klinac (u tim godinama to je tako :)). Nikad se nisu zajedno igrali, jer on od početka poznavanja jedno drugog prema njoj pokazuje jasne znakove antipatije. Uvijek je provocira, ignoriše, bježi od nje i namršti se kad ona prođe. Pošto je živio u prizemlju, znao je i da pljuje na nju kad ona ulazi u zgradu. Ona bi se onda naljutila i kredom ispisala trotoar od zgrade do obližnje zgrade Pozorišta njegovim imenom uz neki pogrdni epitet. On bi se onda još više naljutio i još više je pljuvao, tako da je to, po njoj, bilo prevršilo svaku mjeru mržnje. Nikad joj nije bilo jasno zašto je on toliko ne voli i zašto je ona tako antipatična djevojčica. Ali se nekako pomirila s tim, kao i sa svim sličnim zaključcima tokom ostatka života....

U to doba su bile moderne praćke od žice za provođenje struje i meci koje je ona sa drugaricama skupljala po dvorištu ispred zgrade, kako bi ih ko razbacao, gađajući se. Praćku nije imala, ali je silno željela - nije znala sama da je napravi, niti je znala gdje se nabavlja ta vrsta obložene žice. I tako, kad je već bila spremna da prihvati da će zauvijek imati samo metke bez praćke, jednog dana je neko pozvonio na vrata. Otvorila je i ugledala riđu kovrdžavu kosu, pjege i razrogačene oči. Dječak sa prizemlja, koji je "nije podnosio" i koji je pljuvao kad bi prolazila, u ruci je držao plavu žičanu praćku, a onda je progovorio: "Ovo je za tebe". Ona je zbunjeno uzela, i on je nestao niz stepenice. To joj je bio blagi prijatni šok.

30 godina kasnije, ona sjedi u bašti kafića u istom gradu. Prilazi joj riđi kovrdžavi konobar, sa pjegicama.
- "Kornelije!! To si TI!?"
Nakon njegovog srdačnog pozdrava i par prijatnih riječi, jer su sada, jel, odrasli ljudi, pa pljuvanje više nije prikladno, ona mu postavi pitanje čiji je odgovor zanimao čitav život:
- "Pa, dobro, zašto si me PLJUVAO kad smo bili mali? Zašto me baš toliko nisi podnosio?! A onda si mi napravio praćku koju sam dugo željela?"
- "Znaš, ja sam bio ZALJUBLJEN u tebe, a ti si bila u 'Nedeljnom zabavniku' (tadašnja poznata serija za djecu, u kojoj je ona igrala, jer je išla u baletsku školu - op. aut.),
pa si bila nedostižna - mislio sam da si nafurana i bio sam ljubomoran...."

Nije mogla da vjeruje. Nikad sebe nije doživljavala kao nafuranu, naročito kad je neko stalno pljuje sa prozora pri ulaženju u zgradu....ali taj odgovor je riješio mnoge zavrzlame u njenom mozgu i stavu prema samoj sebi i donio olakšanje. Dan danas mu je zahvalna za tu iskrenost i srdačno ćaskanje tri decenije kasnije :)

Naravoučenije: Kad vas neko pljuje, ne znači da ste dostojni pljuvanja - možda ta osoba želi da je u vašem društvu, možda je privučena vama, ali se ne osjeća adekvatno ili se bori sama sa sobom. Možda vi sebe doživljavate kao jadnika na kojeg pljuju (doslovno) a ustvari ste monumentalna statua u očima drugog...Možda treba da se nađete negdje na pola puta? ;)

"Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda šta je na očima, a Gospod gleda šta je u srcu"
(Biblija)

Izgubljena-nađena narukvica - nepomjerljivo prijateljstvo

Ovu narukvicu sam dobila od svog tate prije ravno 22 godine. Nisam je vidjela oko 18 godina i sad je ponovo tu :)

Čudni su putevi Gospodnji, sa ljudima, kao i sa ovom narukvicom....
Ostavljena je slučajno kod moje najbolje prijateljice, u nekom pijančenju vjerovatno, u malom mjestu u drugoj državi.
Ta moja prijateljica je prošla svoje uspone i padove, živjele smo jedno vrijeme zajedno u drugom malom mjestu u ovoj državi, bila je svuda, sretala razne ljude i sad živi u Njujorku.
Ja sam prošla svoje uspone i padove, živjela u još dvije države, nalazila se u svakakvim situacijama, sretala razne ljude....i živim na Balkanu.
Moju najbolju prijateljicu nisam vidjela oko 15 godina, ali smo u kontaktu i volimo se :) Dolazila je u ovu državu skoro, ja sam tada bila u nekoj drugoj ali ljubav koja ima čvrste temelje je nepokolebana i stamena - osim što silno želimo da se zagrlimo jednog dana.

Juče me nazvala njena mama, koja je slučajno na kratko u mom gradu i rekla mi je da treba nešto da mi da - našle smo se i, nakon otprilike 18 godina raznoraznih puteva moje prijateljice, mene i narukvice, ta ista narukvica na koju sam odavno zaboravila a koja mi je nekad puno značila, je bila u mojim rukama :)))))
Dobila sam je uz rečenicu: "Ovo je bilo jako važno da ti dam jer mi je rekla da si ti to dobila od tate i da ti je jako stalo do nje"...

Želim da izbjegnem patetiku, ali šta reći na ovo (osim da naglasim da sam se odavno oprostila od te narukvice, misleći da sam je ko zna gdje izgubila)? :) Možda da postoji prijateljstvo koje ni usponi i padovi, razne države i ljudi, dva kontinenta i 15 godina neviđanja ne mogu da unište?! I sve se to simbolizovalo u putu jedne narukvice koja je prije 20 godina s nama prošla sve i svašta a koju danas ponovo gledam...

Bog vidi svakoga i sve puteve i ima puzzle u svojim rukama...ništa ne ispušta iz svojih ruku.

"Ili još, koja žena, ako ima deset srebrnjaka i izgubi jedan, ne zapali svjetiljku, ne pomete kuću i ne traži ga brižno sve dok ne bude pronađen? I kad ga pronađe, ona sakupi svoje susjede i prijateljice, i kaže im: Radujte se sa mnom, jer ja sam ga pronašla, novčić koji sam bila izgubila!"
(Biblija)