Savremeni vitezovi

Žene od 40 g. nasuprot ženama od 20 g. Ha? Po naslovu bi se reklo da je riječ o nekoj fudbalskoj utakmici, koja je u startu nefer, ili nekoj debati na temu važnog životnog pitanja, gdje je pitanje da li je bitnije iskustvo ili mladost.. Nekoliko djevojaka stoji u polju sa nekoliko žena (u najboljim godinama - op. aut. :D). Priprema, pozor - sad! Primijetite da nema nijednog muškarca. Žene naspram žena. Da li je riječ o verbalnom "sukobu", gdje se traži elokventnost, vještina prenošenja naučenog u pojmove, ili bilo kojem obliku fizičkog, gdje su zategnuta koža i mladi mišići ispred godinama "zarađene" "mudrosti"?! Neee....pogriješili smo u startu. Nije riječ ni o jednom ni o drugom. Naime, u ovom naslovu jedne tv-emisije se ne krije polje gdje žene stoje nasuprot žena boreći se za neki pojmovni cilj - ovdje se iz magle pojavljuje još jedna, presudna, osoba - muškarac! Dakle, ženski rod iz ove priče stoji sa jedne strane, a sa druge stoji muškarac. To ne bi bilo toliko "šokantno", da sa te, muške, strane, ne stoji JEDNA osoba. I tu nam se otkriva cijela slika - nekoliko predstavnica ženskog spola, gdje nailazimo na dvije skupine - skupinu osoba od 20 (+ nekoliko) i osoba od 40 (+ nekoliko) godina se BORE za nekoliko...pardon, za JEDNU osobu muškog pola! (?!?)

Sačekajte malo... Mene su učili da su muškarci jači a žene "ljepši" pol (nemojte sad za to da se uhvatite, ima jako lijepih muškaraca i ružnih žena, ali mislimo na to da žena mora da se savršeno dotjera, a muškarac i kad je neobrijan i "zapušten", neko će ga vidjeti kao privlačnog i "divljeg"....itd.) i da su muškarci ti koji osvajaju... Ok, pomiriću se s tim da je danas poželjno i da žena osvaja, jer su mi svakako cijeli život govorili da "ne budem otvorena i ne pokazujem emocije" te da je na "njemu" da priđe, itd, tako da nekad uzimam drage volje taj "novi" princip, jer po njemu mogu ja da budem ja...ali kako da se pomirim sa tim da u ovom naslovu ne stoji 20-godišnjakinja ili 40-godišnjakinja nasuprot 30-godišnjaka, nego 15 žena koje se bore MEĐUSOBNO oko toga koja će osvojiti njega jednog?!?! Dajte, molim vas. Pogledajte sve one tinejdž filmove u kojima u srednjoj školi postoji neka b...ch kojoj se svi dive, one koje ismijavaju i one koje su ismijane, namještanja i podmetanja i to sve oko nekog bejzbol igrača koji je pri tome naučen da čeka na ishod "bitke". Zar smo za to stvoreni? Biblija kaže da je posljedica grijeha to da će ženu vući muškarcu njena žudnja, a da će on raditi kao...hm, puno raditi. U šta se to pretvorilo? U to da se žene bore sa ženama da osvoje jednog muškarca koji čeka i premišlja se, kome se sve one sviđaju i koji čak nema ni vremena u toj cijeloj emisiji da upozna svaku kako treba... Do čega to dovodi? Do toga da se žene sve više ponašaju superiorno i takmičarski, time gubeći svoju ženstvenost i nježnost, mističnost koja privlači muškarce, a muškarci postaju sve inferiorniji i probirljiviji, na prvi mah sretni što su osvojeni, ali na drugi se osjećajući kao neka vrsta robe, pa kasnije bježe u neke nerealnosti, kako bi povratili izgubljenu muževnost....jer su stvoreni kao vitezovi. Ne samo da imamo situaciju u kojoj žene skaču na muškarca, nego i situaciju u kojoj one smještaju jedna drugoj, gaze jedna preko druge, skaču u oči jedna drugoj - radi jednog rijetkog primjerka muškarca. Gdje su njegovi prijatelji? Gdje je prijateljstvo između tih žena? Srozali smo se i jedni i drugi...Zar je smisao života uništiti svu konkurenciju i laskati mu, izbaciti svoje najbolje osobine i pretjerivati u istim, samo da bi se reklo da nisi single?!? Zar nije smisao u mnogo šarolikih stvari koje nam nude svakodnevne situacije i sama zemaljska kugla? A ljubav...ljubav je predivna i smislena sama u sebi...samo, šta je ona i gdje je nestala?

Inteligencija

Zanimljivo je šta se sve smatra pod inteligencijom, a opet ljudi poznaju samo onaj njen dio koji se odnosi na onu koju samo ONI posjeduju... Žalosno je što inteligencija nema ništa sa ponosom ili poniznošću, pa oholi i "nafurani" ljudi i dalje ostaju, nažalost, inteligentni i, štaviše, time se još više uzdižu iznad ostalih. Ne uzdižu se, kao neka činjenična istina, nego sami SEBE uzdižu, a time oni koji imaju neku drugu, njima nepoznatu, vrstu inteligencije (koja ponekad ide uz poniznost) ispadaju NEinteligentni. Po kom osnovu? Po osnovu terorije napuhanih inteligentnih ljudi.
Naime, neki koji imaju onu vrstu inteligencije koja daje sposobnost mijenjanja riječi i brzog igranja sa semantikom, smatraju da oni koji nisu vični toj vještini, nisu ni inteligentni. Takvi ljudi se busaju u prsa svojom vrstom sposobnosti, nazivajući one koji to ne rade, neinteligentnim i čak, folk ljudima. To sve ne bih otkrila da nisam u jednoj istoimenoj semantičkoj grupi vidjela post koji govori o tome da oni koji ne stavljaju takve postove, niti znaju u tom pravcu da komentarišu, nisu inteligentni - oh, pardon, mozda nije baš tako rečeno - rečeno je da se pisana riječ gubi i da, ako se ne piše i ne razmislja na taj način, postaje se siromah u intelektualnim zafrkancijama....hm. Ja npr, nemam pojma kako da izvrnem neku riječ, čak i ako je to nešto što je očito i ako je nešto jako jednostavno, ali se ne smatram intelektualnim siromahom. Sa druge strane, postoje mnogi ljudi koji, kako vidim, imaju sposobnost rješavanja anagrama i smisljanja novih, ali koji to koriste tako prizemno i počesto perverzno, da stvarno ne vidim pobjedu u intelektualnoj utakmici - utakmici izmedju raznih vrsta inteligencija. Po čemu je osoba koja "keks" izvrne u "seks" (banalizujem, naravno, ali i to spada u "semantičku inteligenciju") inteligentnija od osobe koja ne primijeti da se slovo k moze promijeniti u s i time dobiti sasvim nova riječ sa drugim značenjem, ali koja može napisati pjesmu, priču, procijeniti ljude, riješiti neki težak matematički zadatak ili handirati u svakom krugu remija?!?
Neke osobe uživaju u sapunicama, a opet, hand im je kao skuvati kafu. Neki, opet, vole složene, analitičke, slojevite umjetničke filmove sa mnogo analize, ali ne vide najbolji redoslijed "na ruku" izvučenih karata..
Za izuzetnu manipulaciju je potrebna izuzetna inteligencija, a opet, za primijenjenu empatiju, koja će se usuditi da utiče na nečiji život je potrebna - inteligencija!

Zamislite....
Dakle, nezavisno od toga da li je vaznije biti inteligentan, ili imati karakteristike mile osobe, ponos i glupost mogu ići ruku pod ruku i, u tom slučaju, inteligentnu i neinteligentnu osobu nista ne odvaja.
Zato, inteligentni ljudi, molim vas da spustite oholost i uzmete u obzir da postoje i drugi vidovi inteligencije, kao i mnogi drugi inteligentni ljudi (mozda ne baš nadareni onim čime vi jeste), sa kojima se možete nadopunjavati - ako ponos ostavimo gluposti.

THE Buba

Dan je bio predivan a moja duša puna svoje sopstvene ljepote....Moja drugarica koja je sjedila kod mene i ja smo uživale u divotama životnog optimizma, kad smo ugledale neku bubu na zidu (nije zohar ili nesto slicno) koju sam ja, kako dotična ne bi kvarila predivni uhvaćeni momenat proljeća, uspjesno zalijepila papucom, pretvorivsi je u nedefinisanu crnu smjesu. A onda smo, nakon par momenata, ugledale nepoznati leteci objekat koji se vrtio po mojih 20 m2... Vec u ubilackom raspolozenju, pocnem da ganjam doticni nlo, nemajuci pojma kako da ga izbacim iz kuce - otvarala sam prozor, gasila svjetlo, ali bio je uporno privucen ljepotom mog toplog doma, da sam ga na kraju jedva utjerala u kupatilo, osvijetlivsi isto. Onda, potpomognuta smanjenim obimom unutrasnjeg prostora, uspjela sam da ga satjeram u cosak i puknem peskirom, onesposobivsi dalji let. Tako, hitro sam ga podigla toalet-papirom i ubacila u wc solju, nadajuci se da ce tako osamucen brzo otici u vjecna lovista, vodjen pustenom vodom koja je slijedila... Drugarica je spokojno otisla kuci, a ja sam nekoliko puta koristila doticni "grob"pomenutog objekta, sinoc i jutros pustajuci vodu nakon toga, sto nalaze nasa starovjekovna tradicija (ovo vec ulazi u domen posebne prisnosti:-)), zaboravivsi na sinocni nemili dogadjaj - kad! Nehoticni jutrosnji pogled na doticno mjesto, gdje je trebalo da bude samo voda, prouzrokovao je u meni neprijatnu blagu paniku: na malom prostoru plivao je doticni leptiric, nemocan i jadan, jos uvijek se boreci za opstanak...:-(... U iznenadnom strahu zbog shvacene cinjenice o uzasnoj kosmarnoj noci tog malog bespomocnog bica i panike sto nemam pojma kako da ga izvadim odatle, jer bi izvlacenje, osim tezine samog cina, prouzrokovalo i ponovno pokusavanje izbacivanja iz kuce, proletjela mi je misao da ce mu najlakse biti ako mu prekratim muke, sto sam i pokusala ponovnim pustanjem vode... Ali! On se beznadno, ali smiono, koprcao po malim, njemu doduse ogromnim, talasima, ne posustajuci u svojoj zelji za zivotom! Onda sam, podstaknuta duhom nasih divljackih predaka mesojeda i nasilnika, sto se tijekom povijesti manifestovalo u borbi za vlascu i pokazivanju nadjakosti i nadvelicine nad svim sto se mice, a koji se ispoljava u svakoj generaciji - samo u iskrivljenim oblicima - uhvatila cetku za wc i pocela krvnicki da lupam po jadnom bicu i pustam vodu koja je trebalo da ga odnese u nepovrat... Konacno sam bila uspjela. Ugasila sam taj zivot koji je bio opstao citavu noc u takmicenju sa majkom prirodom i prkosio zakonima prirode, ponosno se drzeci zelje za slobodom, zelje koja je prelazila preko svih dosadasnjih pravila. Sjela sam, umorna od hrvnja sa zivotom...a onda me je uhvatilo. Savjest! Savjest koja mi nije dala pocinka, pomijesana sa svjesnoscu moje zlocinacke prirode, obuzimala je moj um i nije dozvoljavala da se pomaknem. Shvatila sam ko sam. Krvnik!! Jedna stvar je bila ubiti nekoga naglo, bezbolno, ali, nakon cijele prozivljene noci... cetkom za wc...nekoliko puta... Nisam mogla da se prepoznam... Moj odnos sa Bogom nije vise izgledao isti. Pokusala sam da se molim, ali slika o samoj sebi, koje sam do sada bila nesvjesna a koja mi je pokazala pravo stanje mog  muciteljskog srca, koje uziva u mukama jadnog bica, nije mi dala da uperim pogled ka Stvoritelju. Pocela sam da zahvaljujem, ali su mi se molitve odbijale o plafon. A onda sam pocela da se molim za jadno stvorenje, da ga blagosiljam, ali sam ubrzo, na moju veliku tugu i nemogucnost gasenja probudjene savjesti, shvatila da je vec mrtvo i da je kasno da se bilo sta ucini u tom zivoticu - a sta ako je bio tata dvoje, troje, ili vise djece, predan muz i hranitelj porodice?!Kako zivjeti sa mislju na tu jadnu obitelj koja ocekuje svog skrbnika uzaludno, sa ceznjom i strahom, a koji nikad nece doci??!! Kako im se jednog dana pojaviti na oci i reci: "Ja, ja sam kriva sto vi gladujete i ja sam mucila groznim mukama vaseg oca i muza! Prezivio je cijelu noc, boreci se za opstanak misleci na vas, sto ga je i odrzalo u nemogucim uslovima, a onda sam ga izlupala nekoliko puta cetkom za wc, gledajuci kako gine, dok sam bila uporna u tome"?! I, sta ce ljudi misliti o meni ako saznaju za to??!! Šta Bog sada misli o meni?! Stoga sam, kad sam shvatila da je kasno, rekla Gospodu: "Gospode, ja bih da se molim za to malo bice, ali je kasno; ako zivotinje i bube idu u raj, njemu je sad super, do sada je vec gore, a ako ne idu, onda mu je svejedno, do sada vise nema pojma ni da je bio ziv"... "Da li sam izgubila spasenje?", pitala sam se. "Da li sam otkrila kako sam pravi ubica koji je tek sada pokazao svoju istinsku stranu i nema mu vise oprostenja?" To su bile moje misli.

Misli koje su me pogodile, kad sam shvatila da se molim za bubu, koja se svakako nije mogla vise obratiti u tom momentu :-), bile su sljedece sadrzine: "Ja sam stvarno prolupala. Molim se za bubu koju sam krvnicki ubila jutros - prezivjela je cijelu noc u mojoj klozetskoj solji i jutros sam je izudarala cetkom za wc - da li sam izgubila spasenje?!" Odgovor sam pronašla u Bibliji koja kaže da imamo vlast nad životinjama - onda sam, ohrabrena tiim rijecima, otisla da izmasakriram par pasa i rasčerečim nekoliko mačaka...