Veče puno obećanja, koja se nikad ne ispune u ovom gradu.
Ali ona nisu daleko, na dohvat su ruke...to nas i čini frustriranima - jer, nada koja ne vodi ničemu te drži u stalnom stanju iščekivanja, koje nikad ne dođe do svog ispunjenja.
Jedan od "noćnih" klubova - onaj u kojem je poznata, stara muzika, raja koja se manje-vise znaju, prijatna porodična atmosfera, gdje čak i zensko moze sjesti za sank a da je niko ne posmatra kao objekat kojem je cilj da privuče nečiju pažnju...
U pozadini pjesma: "Ti i ja...samo korak sad od sna" - koja se uklapa u temu - uvijek SAMO korak od sna...samo taj jedan jedini korak koji NIKAKO i NIKAD da se pređe...
Dvije prijateljice, vrlo poznate jedna drugoj, sjede i komentarišu taj davno iskomentarisani svijet koji ih okružuje.
Naravno, uz nezaobilazni ex-Yu rock, potegne se i tema o "starim vremenima" - također jedna od klasika nostalgičnog nam Sarajeva. I, dok ova jedna priča drugoj o svojim iskustvima sa predratnim svijetom, tadašnjim muzičarima i neprevaziđenim dernecima i anegdotama, a ova druga je "gura" da napiše knjigu o tome koju bi navodno svi čitali - lik (koji je isto tako znan svim ostalim "gostima", jer jel, svi se u tom gradu znaju i svi sjede ili stoje za istim stolovima, u istim ćoškovima, svaki vikend, gledajući u iste ljude, iste "simpatije" koje nikada ne prilaze, ali daju vazdušnu nadu koja drži stvari konstantno "pod kontrolom" i pod određenom tenzijom) sa susjednog stola prilazi šanku i počne da viče (ne opasno, ne agresivno, nego više iz nekog poziva upomoć):
"Zašto u ovom gradu niko neće da se LJUBI?!? Zašto se sve svodi na ono drugo, zar ne postoji više taj fenomen 'samo' ljubljenja?!? Ja želim samo da se LJUBIM! Želim nekoga da ZAGRLIM!"
I, dok jedna prijateljica (ova koja priča o starom Sarajevu i događajima koji odavno više nisu živi ni u sjećanjima) tu njegovu izjavu uzima sa rezervom, cinična prema svim oblicima takvog iskaza, misleći da je to jos jedan "način za ulet", ova druga izjavi nešto vrlo smisleno:
"Da li si primijetila da su ljudi koji izlaze jako usamljeni ovdje i da ustvari iza svega, žele samo zagrljaj i ljubav?"
I taj iznenadni momenat se savršeno uklopi u priču o starom i 'novom' Sarajevu..U 'starom' Sarajevu su se mladi više SAMO ljubili, ostale stvari su bile uglavnom rezervisane za stalne i duge veze, za veze za koje se znalo u cijelom gradu (ta i ta osoba su zajedno toliko i toliko godina, neskriveni su par), išli na derneke na kojima su se ipak cijenili neki odnosi, romantika nije bila ismijavana, bilo je njeznosti i zagrljaja bez obaveznog "koraka dalje"...i nekako smo bili poznati po tome.
Da, bilo je svakakve razuzdanosti, ali bilo je očaja i želje za pripadanjem i osjećajima i ljubavlju, koji su se kovitlali u tami nemoćnosti. Ali, bilo je emocija, suptilnosti, doživljaja druge osobe...."doživotne" raje, davanja duša i misli, SAMO ljubljenja :)
I da, to je sve eksplodiralo u pojavi onoga što nerado spominjemo (ili SAMO to spominjemo), ali je bilo ljudskosti koju je nekako, u velikoj mjeri (ne isključivo i obavezno) zamijenila potreba za otuđenosti i užicima bez obaveza, bez prave psihičke intime i osjećaja druge osobe.
I sve se to nekako poklopilo uz EKV, Azru, El. orgazam, Partibrejkerse i slično (a šta drugo u ovom gradu otjelovljenje nostalgije) u pozadini, ovim jednim vapajem pripitog momka/čovjeka, koji je brzo bio ušutkan i čiji je glas bio pokriven drugim glasovima i klasičnim petkovskim temama.....
