Dječija vjera suočena sa smrću

Kad sam imala 13 godina, imala sam tesku i vrlo ozbiljnu operaciju na mozgu (Sad vam je sve jasno, jel da? Hahahaha) Da je nisam imala tad kad sam je imala, vjerovatno sad ne biste ovo čitali, niti biste imali pojma ko sam 😀

Nisam imala nikakve smetnje nikad, a doktori su nakon operacije rekli da "nikad u životu nisu tako nešto vidjeli" 😀

Nisam se apsolutno ničega bojala, jer je mama bila tu. I kad nije mogla da bude u bolnici, znala sam da je negdje u tom gradu i da me „čuva“. Nisam se plašila ni smrti. Znala sam da „idem negdje gdje sam bila prije nego što sam se rodila“ i često sam, vezano za smrt, imala u glavi sliku kako gledam planetu iz kosmosa a neki jak, lijep i utjesan glas mi kaze: „Ides dole da nesto zavrsis, pa ćes da se vratis k meni“. Tako da sam pred samu operaciju tjesila zabrinutu mamu i zamolila je da mi obeća da, ako se ne probudim, obavezno nazove jednog Sašu M. – koji mi je bio simpatija godinama u osnovnoj a bio je razred više od mene, pa bih se ja onesvješćivala od sreće ako mi samo „Zdravo“ kaže – i da mu kaže da sam ga voljela do kraja života 😀

Mama mi je, suzdržavajući suze, to obećala i ja sam bila mirna. Jedino me brinulo ko mi je anesteziolog i da se ne probudim za vrijeme operacije, a sve ostalo mi je bilo zabavno i bila sam bezbrižna.

U bolnici sam morala da ostanem mjesec dana prije operacije, da čuvam mjesto, ali sam zabavljala cijeli odjel šalama, igrali smo karte, donosila sam onima koji nisu mogli da ustanu ako im nešto treba, družila sam se sa svima i dopraćala jedne, ispraćala druge....

 

Nakon operacije, koja je trajala oko deset sati, sam primala jake praškove protiv bolova i za spavanje (garant neki morfij, haha), jer me glava užasno boljela, a nisam smjela da mrdnem iz kreveta, čak ni da sjednem na krevet, jos oko mjesec dana...

 

Čim sam se probudila, ugledala sam mamu, kilavo se nasmijesila, od anestezije i ponovo zaspala. Kad sam se ponovo probudila, bilo je veče, nje nije bilo jer je satima sjedila pored mene koja sam spavala i morali su da je zamole da ode i odmori se, ali su tu bili drugi koji su se skupili u moju sobu da gledaju tv (koji je imala zena koja je bila sa mnom u sobi). Ja sam iste sekunde, zaplićući jezikom i jedva otvarajući usta, ispričala neki vic, dok su ostali mislili da nesto buncam, jer im nije bilo jasno kako taj neko nakon TAKVE operacije priča viceve!

 

 

Imala sam brdo raje, dopraćala ih i ispraćala, a sve sam zabavljala s tom ruskom kapom koju sam nosila jos mjesec dana nakon sto sam izasla iz bolnice....nisam se brinula NI ZA STA.

Nisam se brinula ni da li ću se probuditi nakon operacije (samo da se ne probudim U TOKU operacije, hahaha..a na kraju se i to desilo), ni kako će ta „rupa“ u kostima zarasti, ni da li će bolovi proći, kakav će mi biti život....

 

Vjerovala sam doktoru Tajsiću po kojeg su često dolazili helikopterom na krov bolnice da ga voze da operise u Švajcarskoj, imala sam osjećaj da smo bliski, ipak je to bio neko ko mi je čeprkao po mozgu, koliko blizi mozes biti? 😄

 

Vjerovala sam mami, njemu i „nekome“ ko me čuva odozgo...znala sam gdje idem i ako se ne probudim. I sve mi je bilo zabavno i bezbrizno, pa čak i ti nesnosni bolovi danima nakon operacije – jer su tu bile sestre kojima sam vjerovala i koje su znale kad šta smijem da popijem.

E, o tome sam razmisljala noćas u tri kad sam se iznenada probudila – objektivno, bilo je mnogo stvari za brigu. Ali, sve sam ovo napisala, za nekog ko čita, a ko ZNA o ČEMU pričam, haha, da bih nas podsjetila da je Isus rekao: „AKO NE BUDETE KAO DJECA, NEĆETE UĆI U CARSTVO NEBESKO“.

On je rekao i „Kao što mati nekoga tješi, tako ću ja vas tješiti na koljenima“, kao i da će izbaviti onog koji mu vjeruje, „jer se pouzdao u mene“...

On je naš roditelj, naš „doktor Tajsić“, naš medicinar, naša sigurnost i utjeha....a MI treba da budemo kao djeca i da imamo stav i pouzdanje kao ja sa 13 godina u toj užasnoj bolnici punoj bubašvaba...

Šta o Dablinu reći? :)

  Dablin...možda ga je najbolje vidjeti, prije nego pričati o njemu...:)

  Šta reći na prvu, jer nisam ostala dovoljno dugo da sakupim anegdote :), ali vizuelni doživljaj govori dovoljno, da ga ponesete sa sobom u srcu i nasmijete se svaki put kad ga se sjetite :)

Treba naglasiti da su pabovi puni usred bijela dana, da izgleda da se svi znaju kao kod nas, a malo, malo, pored vas prođe "naš jezik" :)

I koji god da odaberete, odabraćete "tipical Irish..."

Simptomatično je i to da svi mašu i pozdravljaju
čim vide neku vrstu objektiva - nisam ostala dovoljno dugo ni da bih skontala da li su zaista uvijek takvi ili samo na prvu ;) ali su nasmijani, dragi, ulice daju osjećaj sigurnosti - čak i ako se neko pobije, kao npr, pijani muž i žena koja mu je prosula rakiju, odmah neko priskoči i rastavlja ih...dok ih ne smiri :D


Arhitektura predivna, od filmskog seta starog irskog scenarija, do novijih zgrada u kojima se nalazi sve što vas podsjeća na friendly pristup svima, pa čak i turistima :D

Nek video govori sam za sebe...the Dublin!

Svijetu se ne može ugoditi, ali svašta vas može ohrabriti :D

Ima dana kad vas svi kritikuju i ubiju vašu sliku o samom sebi u pojam, a ima dana kad vam je malo dovoljno da se osjetite kao lafčina : (iako ste žensko)
Elem, danas je jedan od tih (drugih) dana....

Prvo mi jutros, žena koja prosi, onako pozgodna i mlađa, nakon neke priče iz dva dijela (prvo smo pričale, pa sam joj rekla da mi dodje malo kasnije, jer me uhvatila u jutarnjoj kafi, tj. najvaznijem dijelu dana), na kraju podigne palac (lajk) i kaže:
"Bravo, LEGENDA SI!"

Zatim mi čovjek ispred zgrade, koji ima neki bijesan dugačak auto (ko me zna, zna da nikad ne znam koji je koji auto ), nakon što me pozdravio i pitao kako sam (a ja veze nemam ko je, dok on, komšija, zna ko sam ja ) i ja odgovorila: "Joj, svaka čast, kako parkirate TOLIKI auto ", rekao: "Ih, pa taj vaš je teže parkirati, ja se vama divim kako super parkirate, iz prve (bočno), pratimo vas sa balkona....."

 A onda, kao šlag na sve....(znam da se kaže 'tortu', ali mi ovako leglo trenutno)....večeras odem do prijatelja (množina) i parkiram se na neko usko mjesto, ali ostavim namjerno dosta prostora između svog i auta ispred, jer kontam, ako mi se neko prilijepi pozadi, neću moći da izađem - i kad sam krenula kući, imam šta da vidim - novi auto ispred, dva cm skoro od mog...a naravno, onaj iza se prilijepio.....pri tome meni otisla letva volana prije dva dana pa se isti jedva okreće; a dva metra od mene stoji lik na ulici i bulji u našem (mog auta i mene - znate da je on živo biće ) pravcu....
Motam ja lijevo, desno, idem nazad cm,naprijed cm...pri tome mi se auto gasi, jer mu treba početno ubrzanje Jedva onaj volan, kao drven, nazad, dva cm, ulijevo naprijed tri cm...a onaj lik gleda i gleda...niti da nesto pomogne ("možete jos naprijed, ne mozete, stop....", šta god), niti da skloni glavu, da me pusti da se nasamo isparkiram - i konačno, pola cm od prednjeg auta, provučem ja svoj auto, bez napravljenih ogrebotina (na tuđim, moj je svakako izgreban ) i kako prolazim pored lika, a on i dalje gleda i smjeska se, kažem: ""Vidim, vi se lijepo zabavljate?", na šta se on nasmija i odgovori: "PRAAVO! Super, svaka ti čast!"

Kakvi divni ljudi danas.....

Sarajevo - nekad i sad ;)

Klasični petak.
Veče puno obećanja, koja se nikad ne ispune u ovom gradu.
Ali ona nisu daleko, na dohvat su ruke...to nas i čini frustriranima - jer, nada koja ne vodi ničemu te drži u stalnom stanju iščekivanja, koje nikad ne dođe do svog ispunjenja.
Jedan od "noćnih" klubova - onaj u kojem je poznata, stara muzika, raja koja se manje-vise znaju, prijatna porodična atmosfera, gdje čak i zensko moze sjesti za sank a da je niko ne posmatra kao objekat kojem je cilj da privuče nečiju pažnju...
U pozadini pjesma: "Ti i ja...samo korak sad od sna" - koja se uklapa u temu - uvijek SAMO korak od sna...samo taj jedan jedini korak koji NIKAKO i NIKAD da se pređe...

Dvije prijateljice, vrlo poznate jedna drugoj, sjede i komentarišu taj davno iskomentarisani svijet koji ih okružuje.
Naravno, uz nezaobilazni ex-Yu rock, potegne se i tema o "starim vremenima" - također jedna od klasika nostalgičnog nam Sarajeva. I, dok ova jedna priča drugoj o svojim iskustvima sa predratnim svijetom, tadašnjim muzičarima i neprevaziđenim dernecima i anegdotama, a ova druga je "gura" da napiše knjigu o tome koju bi navodno svi čitali - lik (koji je isto tako znan svim ostalim "gostima", jer jel, svi se u tom gradu znaju i svi sjede ili stoje za istim stolovima, u istim ćoškovima, svaki vikend, gledajući u iste ljude, iste "simpatije" koje nikada ne prilaze, ali daju vazdušnu nadu koja drži stvari konstantno "pod kontrolom" i pod određenom tenzijom) sa susjednog stola prilazi šanku i počne da viče (ne opasno, ne agresivno, nego više iz nekog poziva upomoć):

"Zašto u ovom gradu niko neće da se LJUBI?!? Zašto se sve svodi na ono drugo, zar ne postoji više taj fenomen 'samo' ljubljenja?!? Ja želim samo da se LJUBIM! Želim nekoga da ZAGRLIM!"

I, dok jedna prijateljica (ova koja priča o starom Sarajevu i događajima koji odavno više nisu živi ni u sjećanjima) tu njegovu izjavu uzima sa rezervom, cinična prema svim oblicima takvog iskaza, misleći da je to jos jedan "način za ulet", ova druga izjavi nešto vrlo smisleno:

"Da li si primijetila da su ljudi koji izlaze jako usamljeni ovdje i da ustvari iza svega, žele samo zagrljaj i ljubav?"

I taj iznenadni momenat se savršeno uklopi u priču o starom i 'novom' Sarajevu..
U 'starom' Sarajevu su se mladi više SAMO ljubili, ostale stvari su bile uglavnom rezervisane za stalne i duge veze, za veze za koje se znalo u cijelom gradu (ta i ta osoba su zajedno toliko i toliko godina, neskriveni su par), išli na derneke na kojima su se ipak cijenili neki odnosi, romantika nije bila ismijavana, bilo je njeznosti i zagrljaja bez obaveznog "koraka dalje"...i nekako smo bili poznati po tome.

Da, bilo je svakakve razuzdanosti, ali bilo je očaja i želje za pripadanjem i osjećajima i ljubavlju, koji su se kovitlali u tami nemoćnosti. Ali, bilo je emocija, suptilnosti, doživljaja druge osobe...."doživotne" raje, davanja duša i misli, SAMO ljubljenja :)

I da, to je sve eksplodiralo u pojavi onoga što nerado spominjemo (ili SAMO to spominjemo), ali je bilo ljudskosti koju je nekako, u velikoj mjeri (ne isključivo i obavezno) zamijenila potreba za otuđenosti i užicima bez obaveza, bez prave psihičke intime i osjećaja druge osobe.

I sve se to nekako poklopilo uz EKV, Azru, El. orgazam, Partibrejkerse i slično (a šta drugo u ovom gradu otjelovljenje nostalgije) u pozadini, ovim jednim vapajem pripitog momka/čovjeka, koji je brzo bio ušutkan i čiji je glas bio pokriven drugim glasovima i klasičnim petkovskim temama.....

Raskrsnica

   Da podržavam riječ "idol" rekla bih da je ovaj pas moj "idol" :)
Ali reći ću "samo" da često mislim na njega - što zbog toga što ga viđam skoro svaki dan, što zbog njegove filozofije života u koju teško prodirem - i da mi je posebno drag....kao i da me inspiriše, kad god krenem na posao.
Oko zgrade i u naselju postoji, kao i svuda po našem gradu :D, brdo pasa. Običavali su da se bacaju pod moj auto, kao i svi psi u istom tom našem gradu :D, ali kako sam bila počela da otvaram prozor i umilnim glasom ih pozdravljam i zovem na kafu, pitam ih šta ima, kako familija i to, prestali su da skaču na točkove mog auta i urlaju, pa sada pritrče, mašući repom, pozdrave me i odu dalje....
Ustvari, krenu, ali čim čuju zvuk ovog motora, smire se i povuku...već smo stara raja :)
Ali ovaj pas je nesto sasvim drugo.
On NIKAD nije s njima, nikad nije u "raji".
Nikad ne laje, nikad ne ide nigdje, nikad ne trčkara okolo...
Nikad ne reži, ne skače pod točkove.
Stalno leži i kulira.
Kulira sa nekom sjetom u očima, ako se tako može reći za psa.
I to sto on leži i sjetno kulira, ne bi bila neka revolucionarna stvar, da on ne leži svaki svakcati dan, na SRED "raskrsnice" (koja nije prava raskrsnica, nego pješačka zona plus parking), gdje se autom ulazi u naselje, ili na parking, ili gdje ljudi šetaju, izlaze i ulaze u zgradu....ali ipak raskrsnice. Nikad ga ne vidim da se negdje sklonio, da leži ispred haustora, da njuška po žbunju - uvijek i svaki dan na sred te raskrsnice...i tako sam počela da ga volim.
Volim ga jer me zaintrigirao ;) Pitam se sta je "u njegovoj glavi" i koji je razlog što je on odabrao baš to mjesto koje uporno i stoički ne mijenja.
Kako sam počela više da razmišljam o njemu, počela sam i da se zaustavljam (kad mora da se skloni mom autu, lijeno i jedva se pomjeri metar pored točkova, kao da razmišlja: "O, brate, ovi ljudi...moram da se mičem sa svoje tačke..smaraju me") malo duže, da otvaram prozor i pokušavam da uspostavim neku komunikaciju :)
Uzvratio mi je pogledom par puta i baš sam bila sretna što me primijetio :D
Korak po korak, možda i izvučem nešto iz njega, možda i on počne da me prepoznaje i dozvoli mi da "pročitam" zašto je odabrao bas to mjesto i zasto je uvijek sam.
A do tada će da me inspiriše tom unikatnom tajanstvenošću :)

(Pokazala sam ga tati - iz auta, naravno - jednom prilikom....SVE što je prokomentarisao na cijelo to moje odusevljenje i zaintrigiranost je bilo: "Hm....interesantno da je baš izabrao RASKRSNICU" - sve rečeno ;))

Sarajevo, ljubavi moja ;) A naročito tvoj gradski prevoz...

Sarajevo je jedan predivan grad....naročito mu je predivan gradski prevoz. Ako želite da se pomjerate između dva suprotna kraja grada, to ćete jako lako učiniti sjedanjem na tramvaj. Međutim, ako želite da idete iz centra u dio vrlo BLIZU centra, moraćete da pješačite uzbrdo skoro sat....pri tome se preznojite i izgubite vrijeme, pa nećete imati volje ni u prodavnicu da odete, a kamoli da se sredite i izađete napolje - da se GLEDATE s nekim, jer je neko pametan davno rekao: "In Sarajevo, man and woman look at each other for a year, and then they break up" :D
Tako je i sa paralelnom ulicom koja također povezuje dva kraja grada - ako želite da se pomjerite malo IZNAD tramvajski povezane ulice, sjednete na trolu, ili jos bolje, komercijalu, koja ima divno uređen red vožnje. Jedini problem je sto, ako želite da izađete u grad, morate da imate izlaz kao tinejdžer, jer posljednji prevoz kao da su nečiji roditelji uređivali, pa ako ostanete minut iza ponoći, kao Pepeljuga, taj isti bus se pretvori u bundevu, a vi ostanete u nekim dronjcima pred svima....
Zato nađete soluciju - izlazite u dio grada koji je jako blizu vašeg, jedno sedam minuta...autom :D JEDINI problem je što na toj relaciji NE POSTOJI nijedan oblik pomenutog prevoza, tako da vam je jedina opcija da idete pjehoke, što je nekih sat i po kraćom ulicom, koja povezuje ta dva dijela grada, inače par metara dalekih avionskom maršutom. U tom slučaju, morate krenuti kući još dok je dan....a u ta doba se niko ne gleda po kafanama, pa nemate ni razlog da napustite kuću :D

Šta učiniti?!? Imati auto, kao npr. ja. Jedini problem sa tim je što, ako imate takav auto, morate da naučite da vozite bez brisača, bez žmigavaca, ponekad i bez benzina (jer je dio oko poklopca skroz zarđan, pa ne može baš često da se sipa), a ako slučajno povezete brojne prijatelje, morate biti svjesni da svaki čas možete da propadnete kroz pod, što bi vjerovatno završilo neslavnim odsijecanjem glava karoserijom....možda. Možda bi prve glave zaustavile i umanjile brzinu kretanja iste, pa bi neko i prezivio.... A tu su i brojne sitnice, kao npr, vrata koja se bukvalno zalijepe, pa vam treba posebna suptilna snaga da ih otvorite, ili potpuni nedostatak auspuha. Ako bi se i skupile neke pare za neki motor ili bicikl :D, opet vam ostaje vise od pola godine hladnih dana nevoznje, osim ako ne znate da vozite ogrnuti nekim dekama ili možda jorganom...do kuće. Svakako ne smijete da pijete, tako da je i to riješeno.

Eh, sad....jedino rjesenje koje mi pada na pamet je da skinemo karoseriju, ostavimo motor koji je odličan (ipak je to Ford), točkove (čak su neki i novi), barem dva sjedišta - a možda i zadnje - i napravimo neko Mad Max vozilo (uz obavezan stajling, što meni ne pada teško :D) i nastavimo da ulažemo u svoj društveni život.....jer inače je druga opcija postati vuk samotnjak kojem je jedini prozor u svijet kutija zvana tv.....a pomalo i kompjuter ili mesindzer na telefonu - što je opet, mač sa dvije oštrice, jer onda gledate kako se drugi ludo i nezaboravno provode, dok ste vi zatvoreni, doduše u istom gradu, ali sa nedostatkom sićušnog detalja - načina transportacije. Živio naš grad :D

Stranac u francuskoj :D

Marsej...grad kontradiktornosti, čudesa na svakom ćošku - ako samo znate da gledate. Opasan i siguran, velik a dostupan, sa nedostatkom kafića u kojima se pije kafa, ali sa rajom koja po pabovima pije pivo do neka doba noći....Miran a živ, sjetan a uvijek svjež. Grad u kojem je puno stepeni ali u kojem duva sibirski vjetar, u kojem je tesko sporazumjeti se jer malo njih govori engleski (ili se stide da progovore), ali u kojem će svi "progovoriti" rukama i nogama da vam objasne nešto što pitate... Uvijek spremni za party, grad u kojem mnogi povazdan rade. Grad u kojem ćete potrositi 150 eura za jedno veče, ali u kojem možete naći skoro sav namještaj (i čizmice! :D) na otpadu ispred svoje zgrade... Grad u kojem se ljudi bas ne trude da bace otpatke u ulične kante za smeće, ali u kojem je većina stanovništva uredna i čista :)
Jedan od rijetkih gradova u kojem u skupom frizerskom salonu možeš da piješ kafu i u koji navrate lokalni "klošari", samo da "zapale" i malo posjede.....

Marseille - grad koji ti nedostaje ako si bar tri puta bio dio njega...<3