Pljuvanje ne znači uvijek ono što pljuvanje po difoltu podrazumijeva :)

Njoj je oko 10 godina, njemu oko 8. Zive u istoj zgradi, on u prizemlju. Riđ je i kovrdžav, s pjegicama i za nju je klinac (u tim godinama to je tako :)). Nikad se nisu zajedno igrali, jer on od početka poznavanja jedno drugog prema njoj pokazuje jasne znakove antipatije. Uvijek je provocira, ignoriše, bježi od nje i namršti se kad ona prođe. Pošto je živio u prizemlju, znao je i da pljuje na nju kad ona ulazi u zgradu. Ona bi se onda naljutila i kredom ispisala trotoar od zgrade do obližnje zgrade Pozorišta njegovim imenom uz neki pogrdni epitet. On bi se onda još više naljutio i još više je pljuvao, tako da je to, po njoj, bilo prevršilo svaku mjeru mržnje. Nikad joj nije bilo jasno zašto je on toliko ne voli i zašto je ona tako antipatična djevojčica. Ali se nekako pomirila s tim, kao i sa svim sličnim zaključcima tokom ostatka života....

U to doba su bile moderne praćke od žice za provođenje struje i meci koje je ona sa drugaricama skupljala po dvorištu ispred zgrade, kako bi ih ko razbacao, gađajući se. Praćku nije imala, ali je silno željela - nije znala sama da je napravi, niti je znala gdje se nabavlja ta vrsta obložene žice. I tako, kad je već bila spremna da prihvati da će zauvijek imati samo metke bez praćke, jednog dana je neko pozvonio na vrata. Otvorila je i ugledala riđu kovrdžavu kosu, pjege i razrogačene oči. Dječak sa prizemlja, koji je "nije podnosio" i koji je pljuvao kad bi prolazila, u ruci je držao plavu žičanu praćku, a onda je progovorio: "Ovo je za tebe". Ona je zbunjeno uzela, i on je nestao niz stepenice. To joj je bio blagi prijatni šok.

30 godina kasnije, ona sjedi u bašti kafića u istom gradu. Prilazi joj riđi kovrdžavi konobar, sa pjegicama.
- "Kornelije!! To si TI!?"
Nakon njegovog srdačnog pozdrava i par prijatnih riječi, jer su sada, jel, odrasli ljudi, pa pljuvanje više nije prikladno, ona mu postavi pitanje čiji je odgovor zanimao čitav život:
- "Pa, dobro, zašto si me PLJUVAO kad smo bili mali? Zašto me baš toliko nisi podnosio?! A onda si mi napravio praćku koju sam dugo željela?"
- "Znaš, ja sam bio ZALJUBLJEN u tebe, a ti si bila u 'Nedeljnom zabavniku' (tadašnja poznata serija za djecu, u kojoj je ona igrala, jer je išla u baletsku školu - op. aut.),
pa si bila nedostižna - mislio sam da si nafurana i bio sam ljubomoran...."

Nije mogla da vjeruje. Nikad sebe nije doživljavala kao nafuranu, naročito kad je neko stalno pljuje sa prozora pri ulaženju u zgradu....ali taj odgovor je riješio mnoge zavrzlame u njenom mozgu i stavu prema samoj sebi i donio olakšanje. Dan danas mu je zahvalna za tu iskrenost i srdačno ćaskanje tri decenije kasnije :)

Naravoučenije: Kad vas neko pljuje, ne znači da ste dostojni pljuvanja - možda ta osoba želi da je u vašem društvu, možda je privučena vama, ali se ne osjeća adekvatno ili se bori sama sa sobom. Možda vi sebe doživljavate kao jadnika na kojeg pljuju (doslovno) a ustvari ste monumentalna statua u očima drugog...Možda treba da se nađete negdje na pola puta? ;)

"Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda šta je na očima, a Gospod gleda šta je u srcu"
(Biblija)

Izgubljena-nađena narukvica - nepomjerljivo prijateljstvo

Ovu narukvicu sam dobila od svog tate prije ravno 22 godine. Nisam je vidjela oko 18 godina i sad je ponovo tu :)

Čudni su putevi Gospodnji, sa ljudima, kao i sa ovom narukvicom....
Ostavljena je slučajno kod moje najbolje prijateljice, u nekom pijančenju vjerovatno, u malom mjestu u drugoj državi.
Ta moja prijateljica je prošla svoje uspone i padove, živjele smo jedno vrijeme zajedno u drugom malom mjestu u ovoj državi, bila je svuda, sretala razne ljude i sad živi u Njujorku.
Ja sam prošla svoje uspone i padove, živjela u još dvije države, nalazila se u svakakvim situacijama, sretala razne ljude....i živim na Balkanu.
Moju najbolju prijateljicu nisam vidjela oko 15 godina, ali smo u kontaktu i volimo se :) Dolazila je u ovu državu skoro, ja sam tada bila u nekoj drugoj ali ljubav koja ima čvrste temelje je nepokolebana i stamena - osim što silno želimo da se zagrlimo jednog dana.

Juče me nazvala njena mama, koja je slučajno na kratko u mom gradu i rekla mi je da treba nešto da mi da - našle smo se i, nakon otprilike 18 godina raznoraznih puteva moje prijateljice, mene i narukvice, ta ista narukvica na koju sam odavno zaboravila a koja mi je nekad puno značila, je bila u mojim rukama :)))))
Dobila sam je uz rečenicu: "Ovo je bilo jako važno da ti dam jer mi je rekla da si ti to dobila od tate i da ti je jako stalo do nje"...

Želim da izbjegnem patetiku, ali šta reći na ovo (osim da naglasim da sam se odavno oprostila od te narukvice, misleći da sam je ko zna gdje izgubila)? :) Možda da postoji prijateljstvo koje ni usponi i padovi, razne države i ljudi, dva kontinenta i 15 godina neviđanja ne mogu da unište?! I sve se to simbolizovalo u putu jedne narukvice koja je prije 20 godina s nama prošla sve i svašta a koju danas ponovo gledam...

Bog vidi svakoga i sve puteve i ima puzzle u svojim rukama...ništa ne ispušta iz svojih ruku.

"Ili još, koja žena, ako ima deset srebrnjaka i izgubi jedan, ne zapali svjetiljku, ne pomete kuću i ne traži ga brižno sve dok ne bude pronađen? I kad ga pronađe, ona sakupi svoje susjede i prijateljice, i kaže im: Radujte se sa mnom, jer ja sam ga pronašla, novčić koji sam bila izgubila!"
(Biblija)

Šekspir je bio Frljić svog vremena?!?

Generalizacija nasuprot individue...
Iz usta jedne mlade umjetnice, tačnije glumice, čula sam jednu od najpovršnijih izjava (navedeno u naslovu), a onda se desio nemili događaj u Francuskoj čije je, također površno, komentarisanje preplavilo fb.... Na prvi pogled, ove dvije stvari nemaju veze jedna sa drugom, ali u suštini, prikazuju strašnu sve češću pojavu modernog doba - GENERALIZACIJU.

"Neka im", "Tako im i treba", "Dole francuska vlada", itd....nasuprot poginulim pojedincima koji najvjerovatnije nisu bacali uranij na Istok, koji vjerovatno nisu nikoga ubili lično itd...o tome je možda i besmisleno pričati, jer svako vrti svoje, bez obzira kojom logikom išli.

Međutim, Frljić i Šekspir...nemoguće prećutati :D
Uz navedenu izjavu, išla je i sljedeća: "SAMO politički teatar je THE teatar" (?!?) Zar se Šekspir nije bavio, pored politike, univerzalnim problemima srca pojedinca? Slušamo često u pozorišnim krugovima da li problem dolazi spolja ili sa Balkana, da li otići ili ostati.... Komentare poput: "I u Evropi je isto, Tarantino na sve strane", a u drugim momentima opet, mislimo da je jedini izlaz iz lične tegobne situacije u odlasku sa napaćenog Balkana ili, frljićevski, u promjeni vlade i postavljanju one koja će nam donijeti neku aman slobodu. Slobodu?

Čovjek se bori za slobodu otkako je svijeta i vijeka i doveo je ovu planetu do ruba nestanka. Zar je ikad ijedan politički potez bio izlaz iz lične tuge, povezao razrušen odnos sa prijateljem, donio nam smijeh uz kafu (osim, naravno, kad dovede do kraja nekog rata, pa imamo fizičku slobodu - ali i to brzo zaboravimo pa počnemo da kukamo za stvari koje nas bole U toj fizičkoj slobodi), obradovao nas nečijim osmijehom i lijepom riječju? Šekspir se obračunavao sa pojedincem, sa univerzalnim osjećanjima U nama samima, licemjerjem, preljubom, prevarom, razočaranošću prijateljstvom, ličnim narcizmom i zidovima, ogradama, otuđenošću od drugih pojedinaca, sa nečim što čuči u nama i u Parizu i u zabačenom selu.... On je iznosio univerzalnu tematiku ljudske DUŠE, a ne činjenice o okolnostima koje nas vrte u krug.

I u blagostanju ljudi mogu biti zli, narcistični, puni zidova, licemjerni i usamljeni. Da li sloboda dolazi od konstantnog upiranja prstom u nešto VAN nas, jer na taj način ne moramo gledati u sebe i mijenjati svoje srce, ili od shvatanja individue i lične potrebe za istinom, iskrenosti, pažnjom, prihvatanjem, praštanjem, ljubavlju....da li ja vidim TEBE ili mi svi zajedno buljimo u "neke tamo" koji će nam donijeti mir u srcima, nemirnim u svakim okolnolnostima i koja samo traze spoljni razlog da zataškaju potrebu za ličnom promjenom i odricanjem od sebičnosti?

Isus je rekao: "Iz LJUDSKOG SRCA izlaze zle misli, preljube, kurvarstva, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloća, lukavstvo, ubistva, izopačenost, razvratnost, zavist, nepravda, taština, bezumlje. Sve to izlazi iz nutrine i čini čovjeka nečistim."

Lakše je generalizovati stvari i optuživati neku imaginarnu veliku mašinu, nego gledati na pojedinca, okrenuti se bližnjem, plakati sa plačnim, radovati se sa radosnim, a prvenstveno se obračunati sa samim sobom.

Marsej, bejbi

Marsej - "Ubiće te neko"; "Dva mrtva, tri ranjena"; "Pucnjava u
centru grada"; "Najopasniji grad"; "Niko ti tamo ne priča engleski"; "Žena ne smije sama gradom"...

A u isto vrijeme - svi te ljube dvaput i prije nego što te upoznaju, svaki put ti se obraduju kad te vide i pošalju turu pića, dodaju te na fb i kažu da će rado doći kod tebe u Sa...

U jednom slatkom kafiću gdje su svi ljubazni i
prijateljski nastrojeni, PRIČAJU engleski, ili se bar trude, čekam ja
ispred wc-a i čavrljam sa dva super draga konobara (na francuskom,
naravno :D), od kojih me jedan pitao da li sam iz Rusije, što je zaključio po mom čistom britanskom akcentu dok sam mu objašnjavala da ne pričam francuski, kad izlazi momak iz istog i, kad je vidio da ŽENSKO čeka sljedeće, nasmiješi se ljubazno, reče: "Eskuzemua", vrati se nazad i spusti dasku od šolje! :D

Nije da je koristim i sjedam u wc-u na javnim mjestima, ali recite, zar to nije gest (sve ide iZkuće) koji bi vam ostao zapamćen dovijeka o tom gradu?!?

Grad pun kontradiktornosti - dvije limene statue žirafa ispred rimskog bunara okruženog monumentalnim skulpturama, reprodukcija Mikelanđelovog Davida nasred kružnog toka na obali, crkva na kojoj piše TOBACO iznad bivšeg ulaza u trafiku, mala, neugledna ulica pored ultraluksuznog hotela, opasnost na svakom ćošku u potpuno opuštenoj atmosferi prijateljski nasmiješenih ljudi.....šarm rijetko viđen. Šta reći, osim -

- Marseille rocks! :D