Šekspir je bio Frljić svog vremena?!?

Generalizacija nasuprot individue...
Iz usta jedne mlade umjetnice, tačnije glumice, čula sam jednu od najpovršnijih izjava (navedeno u naslovu), a onda se desio nemili događaj u Francuskoj čije je, također površno, komentarisanje preplavilo fb.... Na prvi pogled, ove dvije stvari nemaju veze jedna sa drugom, ali u suštini, prikazuju strašnu sve češću pojavu modernog doba - GENERALIZACIJU.

"Neka im", "Tako im i treba", "Dole francuska vlada", itd....nasuprot poginulim pojedincima koji najvjerovatnije nisu bacali uranij na Istok, koji vjerovatno nisu nikoga ubili lično itd...o tome je možda i besmisleno pričati, jer svako vrti svoje, bez obzira kojom logikom išli.

Međutim, Frljić i Šekspir...nemoguće prećutati :D
Uz navedenu izjavu, išla je i sljedeća: "SAMO politički teatar je THE teatar" (?!?) Zar se Šekspir nije bavio, pored politike, univerzalnim problemima srca pojedinca? Slušamo često u pozorišnim krugovima da li problem dolazi spolja ili sa Balkana, da li otići ili ostati.... Komentare poput: "I u Evropi je isto, Tarantino na sve strane", a u drugim momentima opet, mislimo da je jedini izlaz iz lične tegobne situacije u odlasku sa napaćenog Balkana ili, frljićevski, u promjeni vlade i postavljanju one koja će nam donijeti neku aman slobodu. Slobodu?

Čovjek se bori za slobodu otkako je svijeta i vijeka i doveo je ovu planetu do ruba nestanka. Zar je ikad ijedan politički potez bio izlaz iz lične tuge, povezao razrušen odnos sa prijateljem, donio nam smijeh uz kafu (osim, naravno, kad dovede do kraja nekog rata, pa imamo fizičku slobodu - ali i to brzo zaboravimo pa počnemo da kukamo za stvari koje nas bole U toj fizičkoj slobodi), obradovao nas nečijim osmijehom i lijepom riječju? Šekspir se obračunavao sa pojedincem, sa univerzalnim osjećanjima U nama samima, licemjerjem, preljubom, prevarom, razočaranošću prijateljstvom, ličnim narcizmom i zidovima, ogradama, otuđenošću od drugih pojedinaca, sa nečim što čuči u nama i u Parizu i u zabačenom selu.... On je iznosio univerzalnu tematiku ljudske DUŠE, a ne činjenice o okolnostima koje nas vrte u krug.

I u blagostanju ljudi mogu biti zli, narcistični, puni zidova, licemjerni i usamljeni. Da li sloboda dolazi od konstantnog upiranja prstom u nešto VAN nas, jer na taj način ne moramo gledati u sebe i mijenjati svoje srce, ili od shvatanja individue i lične potrebe za istinom, iskrenosti, pažnjom, prihvatanjem, praštanjem, ljubavlju....da li ja vidim TEBE ili mi svi zajedno buljimo u "neke tamo" koji će nam donijeti mir u srcima, nemirnim u svakim okolnolnostima i koja samo traze spoljni razlog da zataškaju potrebu za ličnom promjenom i odricanjem od sebičnosti?

Isus je rekao: "Iz LJUDSKOG SRCA izlaze zle misli, preljube, kurvarstva, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloća, lukavstvo, ubistva, izopačenost, razvratnost, zavist, nepravda, taština, bezumlje. Sve to izlazi iz nutrine i čini čovjeka nečistim."

Lakše je generalizovati stvari i optuživati neku imaginarnu veliku mašinu, nego gledati na pojedinca, okrenuti se bližnjem, plakati sa plačnim, radovati se sa radosnim, a prvenstveno se obračunati sa samim sobom.